Vedutistički narativi Mencija Clementa Crnčića

U periodizaciji nacionalne povijesti umjetnosti Crnčićeva inauguracijska pojavnost na umjetničkoj izložbi u organizaciji Društva za umjetnost i umjetni obrt 1891. godine koincidira s tezom Zlatka Posavca o službenom početku hrvatske likovne moderne oko 1890. godine. ^[1] Premda Božena Šurina, u prinosu proučavanju Crnčićeva opusa, navodi kako je Crnčić 1895. – 1900. godine – budući da u tome razdoblju nije živio u Zagrebu – „ostao po strani od hrvatske moderne koja je upravo tad bila u punom zamahu“ ^[2], Crnčić je svoju afirmaciju na nacionalnoj izložbenoj platformi moderne dokazao radovima nastalima u Beču, direktno u središtu snažnih modernističkih, odnosno simbolističkih strujanja.
Uz Böcklinov Otok mrtvih kao paradigmatsku sliku simbolizma, na rane grafike simbolističke predilekcije zasigurno je utjecalo njegovo izlaganje na bečkoj grafičkoj izložbi 1895. godine uz bok Klingeru, Ensoru, Besnardu, Liebermannu, Fantin-Latouru, de Chavanessu, Ropsu, Vallottonu i Whistleru. ^[3] O izravnim dotocima europskih modernističkih tendencija govori Antun Gustav Matoš iznoseći podatak o postojanju reprodukcija simbolistā Féliciena Ropsa i Gustavea Moreaua u Crnčićevu atelijeru. ^[4] Studij slikarstva započet u Beču, a završen kod prof. Nikolausa Gysisa u Münchenu, te specijalizacija grafičkog umijeća kod bečkoga profesora Williama Ungera usmjerili su mladog Crnčića u krajobraznu tematiku koja će – u rasponu od akademskog realizma minhenske škole do kasnijega plenerističkog modusa – biti najdosljednija i najhomogenija morfološko-stilska referenca u njegovu slikarskom, grafičkom i crtačkom stvaralaštvu.

Osnivač i pokretač zagrebačke grafičke tradicije Menci Clement Crnčić započinje grafičku naobrazbu na dvogodišnjemu specijalističkom tečaju (1893./1894. – 1894./1895.) u Specijalnom atelijeru za bakropisnu umjetnost (Special-Atelier für Radierkunst) kod profesora grafike Williama Ungera (1837. – 1932.) u Školi primijenjene umjetnosti (Kunstgewerbeschule) u Beču. ^[5] Prepoznavši njegov izuzetni crtački talent, Crnčića grafičkom pedagogu Williamu Ungeru šalje Iso Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu, koji mu za grafičku specijalizaciju dodjeljuje stipendiju. Unger je u to vrijeme neprikosnoveni bakrorezac i bakropisac, cijenjeni profesor grafike koji je svojemu darovitom učeniku prenio osnove grafičkog umijeća, stečene reproduciranjem grafika prema starim majstorima, ali i vlastitih invencija mahom krajolika te portreta i genre-prizora. Tradicionalni pristup detaljističkoj obradi motiva, harmoničan ton kompozicije tipičan za kraj 19. stoljeća i pedantnost u tretmanu grafičke ploče uočljiv je na Ungerovim bakropisnim morskim vedutama iz fundusa Kabineta grafike – Landungsplatz bei Villa Lovrana (inv. br. 1111), Ribari u luci (inv. br. 1110) i Motiv s mora (inv. br. 4897), datiranima oko 1894. prema vremenu kada su u Lovranu zajedno skicirali motive za svoje grafike i učitelj Unger i učenik mu Crnčić. Naime, Crnčić godine 1894., zbog profesorove bolesti, boravi s njim nekoliko mjeseci u Lovranu, gdje zajedno slikaju u pleneru i rade brojne crteže, skice i studije za grafike, pa je „Unger indirektno, a moguće i direktno pobudio u Crnčića interes za more, koje postaje od tog vremena, pa sve do kraja života najomiljenija tema njegove umjetnosti.“ ^[6] Da je Crnčić već za školovanja kod Ungera majstorski ovladao ne samo bakropisnim metijerom nego i dubinskim, višeslojnim simulacijama panoramske perspektive, potvrđuje i Fügerova zlatna medalja 1896. godine za najbolji studentski rad – bakropis Nedjeljno jutro u Lovranu – jedan od „najčišćih primjera realizma u cjelokupnoj likovnoj umjetnosti u Hrvatskoj.“ ^[7]

Uočljive karakteristike ranih Crnčićevih grafičkih veduta ^[8] vidljive su u maestralno svladanoj tehnici akademski riješenih realističkih kompozicija, finih svijetlih i tamnih gradacija, odabiru motivike sutonske i melankolične atmosfere, simbolističkom, ponekad iz literature preuzetom sadržaju ^[9] te smirenom duktusnom potezu guste linijske strukture (Suton, Am Ufer, Medveja, Zadnji potomak, Osamljena, Večernji zvon). Za te rane minuciozne i tehnički besprijekorne grafičke vedute Ljubo Babić, pri kritičnom osvrtu na Crnčićev grafički opus, navodi da su nastale prema „sugestiji Ungerovoj“, no uočava na radovima oko 1898. tendenciju „u širini i prema sve većem formatu“ grafičkog lista te ističe kako Crnčić voli „motive s dalekim perspektivama“, odnosno „panoramske prikaze.“ ^[10] U prosincu 1902. godine imao je samostalnu izložbu u Artinovu salonu u Beču, a uspjeh mu donosi početkom 1903. godine Carska subvencija za izradu serije bakropisa iz Hrvatskoga primorja i Dalmacije. ^[11] Iz te serije ističemo izvrstan bakropis Rt Leva / Veliki Lošinj, dramatično intonirani rad snažnog rukopisa i kontrastnih tonskih dionica.

Osvrt na početak grafičkog stvaralaštva koje u našem izboru iz fundusa vremenski obuhvaća period 1895. – 1903. godine ne bi bio potpun bez spominjanja nekih prosedejnih specifičnosti medija usvojenih kod Ungera. Naime, novija restauratorska istraživanja ^[12] na primjerima Crnčićevih grafika iz fundusa Kabineta grafike i uz konzultaciju stručne literature rasvjetljavaju kombinirane tehnike dubokog tiska kojima se Crnčić koristio pri jetkanju bakrene ili cinčane ploče i otiskivanju na nju – bakropis, suhu iglu, akvatintu, uz koje kombinira mehaničke metode obrade alatkama (bakropisne igle, rulete). Na grafikama iz rane faze Suton, Nedjeljno jutro u Lovranu, Medveja, Zadnji potomak, Osamljena, Večernji zvon i sporadično kasnije (Bakačeva kula, Bragozzi na molu) uočena je metoda otiskivanja tzv. chine-collé ili chine apliqué, ^[13] specifična po otiskivanju ploče na tanki orijentalni/kineski papir koji se aplicira škrobnim ljepilom na deblji sekundarni, pri čemu pliće bakropisne linije na chineu / tankome kineskom papiru bivaju dosta jasnije, odnosno oštrije od onih tiskanih na drugome papirnom nosiocu ^[14] ostvarujući tehnicistički čiste i sugestivne linijske bakropise.

U kasnijim radovima tzv. druge faze, uglavnom zagrebačkih motiva oko 1910., Crnčić zanemaruje ungerovsku doslovnu dokumentarnost motiva, potez postaje ležerniji i nemarniji, a akromatsku tonsku skalu (Kamenita vrata, Mesnička ulica zimi i nešto kasniji Splitski drvari i Pristanište) proširuje bogatijom kromatskom gamom. Zagrebačke impresije gradske vreve i živopisnih narodnih nošnji (Splavnica, Pod zidom, Bakačeva kula) ostvaruje višebojnim tiskom s jedne ploče, na koju se boja nanosi pomoću tampona od tkanine ili kože, tehnikom à la poupée; ^[15] specifikum je to jedne od metoda kojima se Crnčić koristio pri radiranju bakropisa većeg formata, a koje Hozo iz tehničkog rakursa apostrofira kao postupak koji je na Ungerovim prosedejnim temeljima Crnčić posebno usavršio. ^[16] Pišući o tim grafičkim vedutama oko 1910. godine, Babić ističe „impresionističko atmosfersko titranje sunca i svietla“ navodeći kako je Crnčić za postizanje te atmosferske simulacije upotrebljavao čak i zubarski alat kojim je, uz jetkanje kao kemijski postupak, obrađivao ploču i mehanički, što nije bilo uvijek uspješno rješenje jer su te partije na otiscima ostale zamućene. ^[17] Ciklus gradskih motiva Božidar Gagro navodi kao primjer „prototipa popularne grafike“ opisujući Crnčića kao prvoga u nizu modernih „grafičara-putnika i hodača što u tradiciji Zaschea i Hötzendorfa putuju zemljom bilježeći motive gradova i pejzaža.“ ^[18] Na njegovim studijskim putovanjima Primorjem i Dalmacijom, koja je organizirao svojim studentima s Akademije, nastala je oko 1914. godine titrava impresija nemirnih šrafura San Marina / Novog. Stvaralaštvo tih godina, i onih koje će slijediti, s ponajboljim grafičkim ostvarenjima 1920-ih, sukus su usvojenih formula i pravila prosedea grafičkog medija, koje je naknadno specijalizirao (1913. – 1914.) po umjetničko-obrtnim školama i bečkim zavodima za bakropis i litografiju i tiskarama u Münchenu i Berlinu. ^[19]

U trećoj stvaralačkoj fazi poslijeratne grafike (1920. – 1925.), vrhuncu njegove potpune afirmacije u profesionalnom radu, Crnčić se vraća i potpuno posvećuje svojoj najvećoj opsesiji – krajoliku i njegovim luminoznim senzacijama, smirenom linearizmu likovno čistih i tehnički bravuroznih reljefnih bakropisa u kombinaciji suhe igle i akvatinte, otisnutima na velikim formatima listova na kojima uprizoruje široka prostranstva i topose primorskoga krajobraza (Bribir Vinodolski, Drivenik u Vinodolu, Ogulinska cesta u Vinodolu, Stara Ledenica).

Ne pretendirajući sveobuhvatnom prikazu Crnčićeva bogatoga stvaralačkog opusa i ne dotičući se njegova slikarskog stvaralaštva – predstavljenog na nedavnoj retrospektivi u Galeriji Klovićevi dvori, ^[20] iz kustoskog rakursa težimo prezentaciji ponajboljih crtačkih radova upravo fundusa Kabineta grafike s obzirom na to da u njemu čuvamo više od  stotinu i pedeset umjetnikovih crteža. Predstavljajući pomno birane radove iz njegove crtačke antologije koja se čuva u Zbirci 20. i 21. stoljeća, akcentiramo djela koja ga određuju kao vrsnoga i fokusiranoga crtača – prvaka krajobrazne tematike u nas.
Crteži čine izuzetno produktivnu stvaralačku dionicu unutar cjelokupna Crnčićeva opusa. Sigurnost i lakoća linearna rukopisa te izuzetna crtačka vještina, kao nužna osnova grafičkog prosedea, činjenično podupire tezu kako je Crnčić crtež i grafiku prvi u nas primijenio kao sredstva samostalnoga umjetničkog izraza, ^[21] što se potvrđuje i na uzorku nekolicine skica olovkom, kredom i ugljenom (Splavnica, Mesnička ulica zimi, Vrt na Mljetu / Pristanište) –  idejno-motivskim predlošcima i vjernim ekvivalentima grafičkih otisaka.
O postojanju goleme ostavštine crteža koje je Crnčić od najranijih godina pa sve do smrti svakodnevno „marljivo bilježio, studirao i crtao“ svjedoči Ljubo Babić, Crnčićev đak, sjećajući se pritom, vjerojatno s putovanja na koja ih je profesor vodio diljem zemlje, „kako je Crnčić, kad mu nije na moru pri radu vrijeme bilo povoljno za slikanje, gotovo čitavo vrijeme crtao (…)“, a „poslije je takve studije i u ulju izvodio.“ ^[22] Crnčić je za života puno putovao i stvarao izravno na terenu, a opsjednut svjetlosnim i atmosferskim fenomenima prirode s lakoćom je doživljene impresije prenio na papirnu podlogu nazivajući ih skromno studijama, premda ta djela, čak i u malom formatu, u dojmu gotovo pariraju njegovim slikarskim ostvarenjima. Rani crtež Slankamen, jedinstven zbog osjenčanih obrisa baršunasta traga ugljene prašine, izvrsno kadriranih planova panoramske kompozicije i impresionističke morfološke sintakse, najčešće je objavljivan u katalozima i preglednicima hrvatske povijesti umjetnosti. Monokromne studije krajobraznih vizura, ostvarenih brzopoteznim rukopisom perom u tušu, a upotpunjenih gvaširanjem ili laviranjem (Slunj, serija slikocrteža Plitvica), napravio je na putovanjima tijekom 1902. i 1903. godine po Plitvičkim jezerima, Hrvatskome primorju i Kvarneru te Lošinju i Gorskome kotaru. ^[23] Za čestih boravaka u vili u Novome Vinodolskom i okolici nakon 1913. godine nastaju brojne vedute titravih linearnih stilizacija i laviranih partija slikarskog učinka, od kojih ističemo Novi i Crikvenicu te nešto kasnije studije Vrbnika i Bribirskoga groblja mekih linijskih volumena ostvarenih u tehnici ugljena.
Fokusirani izbor crteža auratična predznaka, vođen primarno kriterijem visoke umjetničke kvalitete, ciljano predstavlja neposredne impresije koje su odraz umjetnikove vještine mimeze krajolika, idioma individualne plenerističke manire u finom suglasju s istinitošću prikazanoga.

Tragom zaključaka proučavateljâ Crnčićeva profesionalnog stvaralaštva ^[24] apostrofiramo Crnčićevu važnost kroz njegovu ulogu utemeljitelja grafičkoga medija kao samostalnoga likovnog izraza čija je disciplinarna inauguracija započela upravo njegovim pojavljivanjem na tek postavljenoj grafičkoj sceni nacionalne moderne umjetnosti devedesetih godina 19. stoljeća. Školovan u Beču, dosegnuo je stupanj profesionalnosti europske razine, što dokazuje i činjenica da su već njegove rane grafike čuvane u prestižnoj europskoj grafičkoj zbirci bečke Albertine.
Suvremena kritičarka Elizabeth Clegg u svojoj knjizi Art, Design and Architecture in Central Europe posebno ističe Crnčićevu funkciju osnivača snažne zagrebačke grafičke škole, a njegove detaljne i tehnički besprijekorne prikaze istarskih i dalmatinskih toposa navodi kao ishodišnu točku mlađim generacijama i njihovim nadolazećim autorskim inklinacijama 1900-tih, što je posebice uočljivo kod njegova najpropulzivnijeg učenika i nastavljača Tomislava Krizmana. ^[25] Iz rakursa vrednovanja Crnčićeva crtačkog opusa još ga jednom uzdižemo kao prvaka slikarske krajobrazne tematike koji, uz Ferdu Kovačevića, u povijesnoumjetničkoj periodizaciji hrvatske moderne stoji na samom početku razvoja toga žanra te je njegov pasionirani poklonik.
Zaključno, valorizacijom tematskoga i metjerskog segmenta njegova impozantnoga stvaralačkog opusa, napose grafičkoga i crtačkoga, kontekstualizira se i iznova sagledava razvoj njegove duktusne sintakse stilski i kronološki ukotvljene na temeljima minhenskoga hermeneutičkog akademizma 19. stoljeća i nadirućih stilskih pluralizama poput simbolizma i plenerizma te realizama prvih desetljeća 20. stoljeća.

Ružica Pepelko

^[1] O kronološkim odrednicama paradigme umjetnost oko 1900., na tragu Babićeve teze, za godinu početka hrvatske moderne oko 1890. više u: Zlatko Posavac, „Teorijsko-historiografska problematizacija hrvatske likovne umjetnosti na razmeđu 19. i 20. stoljeća“, u: Peristil, 31/1988., 45–50.
^[2] Božena Šurina, Menci Klement Crnčić: Projekt reprinta iz umjetnikove ostavštine, katalog izložbe, Zagreb: Kula Lotršćak, 1988., 15.
^[3] Petra Vugrinec, „Crnčićevi otisci ljepote“, u: Menci Clement Crnčić (1865. – 1930.): Retrospektiva, katalog izložbe, ur. Petra Vugrinec, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2016., 43–44.
^[4] Više u: Antun Gustav Matoš, „Slikar Crnčić“, u: Savremenik, 1910., 5/4, 281–285.
^[5] Podaci o pohađanju te bečke obrazovne institucije preuzeti su iz: Lovorka Magaš Bilandžić, „The Vienna Kunstgewerbeschule and Croatian Art in the First Decades of of the 20 ^th Century“, u: The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18 ^th-20 ^th Century), ur. Iskra Iveljić, Zagreb: Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, 2015., 383.
^[6] V. M. [Verena Manč]: „William Unger i M. Kl. Crnčić“, u: Obzor, 77/35, 2.
^[7] Božidar Gagro, „Hrvatska grafika u prvoj polovini XIX. stoljeća“, u: Jugoslavenska grafika 1900-1950, katalog izložbe, Beograd: Muzej savremene umetnosti, 1977., 27.
^[8] Šurina dijeli Crnčićev grafički opus u tri faze: 1. akademske grafike simbolističkih pretenzija, 2. zagrebački motivi oko 1910. i 3. grafike primorske tematike 1920-ih, u: Božena Šurina, Menci Klement Crnčić: Retrospektivna izložba, katalog izložbe, Zagreb: Umjetnički paviljon, 1990., 38–39.
^[9] Vugrinec ističe novelu Georgesa Rodenbacha Mrtvi Bruges kao referentni literarni sadržaj slikarstva toga vremena, odnosno kao odraz ozračja Crnčićevih grafika, u: Vugrinec, 2016., 43.
^[10] Ističe najbolje ploče „Pozdravljenje“, „Medveja“, „Zadnji potomak“. Ljubo Babić, „Hrvatska grafika u XIX. stoljeću“, u: Kolo, knj. 17, 1936., 115.
^[11] Božena Šurina, „Menci Cl. Crnčić“, u: Grgo Gamulin, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu XIX. u XX. stoljeće, Zagreb: Naprijed, 1995., 98.
^[12] Iva Gobić Vitolović, Sanja Serhatlić, „Konzerviranje i restauriranje bakropisa chine-collé Mencija Clementa Crnčića“, u: Portal, Godišnjak Hrvatskog restauratorskog zavoda, 2019., http://dx.doi.org/10.17018/portal.2019.10 (1. rujna 2025.).
^[13] Dževad Hozo, Umjetnost multioriginala, Mostar: Prva književna komuna, 1988., 277.
^[14] Gobić Vitolović, Serhatlić, 2019., 177–178.
^[15] Moguće je da je otiske i naknadno akvarelirao, ali rjeđe, jer je vodotopljiva boja zamućivala bakropisne linije, više u: Gobić Vitolović, Serhatlić, 2019., 176.
^[16] Hozo, 1988., 93–94.
^[17] Ljubo Babić, „Hrvatska grafika u XIX. stoljeću“, u: Kolo, knj. 17, 1936., 116; Ljubo Babić, Umjetnost kod Hrvata, Zagreb: Naklada A. Velzek, 1943.,136–137.
^[18] Gagro, 1977., 28.
^[19] Darija Alujević, „Pedagoški i muzejsko-galerijski rad Mencija Clementa Crnčića“, u: Menci Clement Crnčić (1865. – 1930.): Retrospektiva, katalog izložbe, ur. Petra Vugrinec, Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2016., 60.
^[20] Cjeloviti presjek Crnčićeva stvaralaštva učinila je autorica Crnčićeve retrospektivne izložbe Petra Vugrinec u suradnji s Darijom Alujević, autoricom teksta o Crnčićevu pedagoškome i muzejsko-galerijskom radu, i Franom Dulibićem, autorom teksta o karikaturi, više u katalogu izložbe: Vugrinec, 2016.
^[21] Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb: Leksikografski zavod FNRJ, 1959., knj. I, 700; Gagro, 1977., 26.
^[22] Babić, 1936., 114.
^[23] Tih godina putuje s Čikošem i Krizmanom. Itinerarsku putanju s Milanom Šenoom 1905. godine proširuje na područje Italije, Švicarske, Belgije, Njemačke i Austrije, 1907. s Otonom Ivekovićem na Italiju do Napulja te 1908. godine na Bosnu i Hercegovinu s Gustavom Pongratzom i Emilom Kulmerom; Šurina, 1990., 179.
^[24] Zdenko Vojnović, „Hrvatska grafika“, u: Hrvatska grafika danas, Zagreb: Ars, 1936., 8; Šurina, 1990., 35–36, 43 (bilj. 21).
^[25] Elizabeth Clegg, „The Post-Secession Diaspora of Croats and Slovenes“, u: Art, Design and Architecture in Central Europe 1890-1920, ur. Nikolaus Pevsner / Pelican History of Art, New Haven and London: Yale University Press, 2006., 91, 94, 95, 136.