Menci Clement Crnčić

Osnovnu školu polazio je u Beču, a vojnu gimnaziju u St. Pöltenu i u Hranicama u Moravskoj (1876. – 1882.). Nakon što je napustio vojničku karijeru odlazi u Beč na studij slikarstva (1882. – 1884.), koji završava na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu kod profesora Nikolausa Gysisa (1889. – 1892.). Zamjenjujući Nikolu Mašića, predaje u Kraljevskoj zemaljskoj obrtnoj školi u Zagrebu (1892. – 1893.). Uočivši njegov crtački talent, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Iso Kršnjavi dodjeljuje mu 1894. godine stipendiju za studij grafike u klasi profesora Williama Ungera na Kunstgewerbeschule u Beču. U razdoblju 1894. – 1897. boravi u Beču i Lovranu (1894. s prof. Ungerom). Za vrijeme studija nagrađen je 1896. godine Fügerovom zlatnom medaljom za najbolji rad (bakropis Nedjeljno jutro u Lovranu) i Specijalnom nagradom Akademije u Beču (1897.), a devet njegovih grafika završava u zbirci bečke Albertine. Prvi put izlaže na međunarodnoj izložbi Društva za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu 1891. godine te na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u atriju Akademijine palače u Zagrebu (1894. – 1895.). U okviru Druge izložbe Društva hrvatskih umjetnika u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu 1900. godine priređuje prvu samostalnu izložbu, a od 1911. godine redovito izlaže u Salonu Ulrich. Izlagao je na izložbama Društva hrvatskih umjetnika (Hrvatski salon 1898., 1900., 1901.) i u inozemstvu (Budimpešta 1896., Petrograd 1899./1900., Pariz 1900.), na izložbama domaćih i stranih umjetnika u Beču i Opatiji (1902.), na izložbama Društva umjetnosti (1902., 1903., 1905., 1906., 1909., 1911., …) u Zagrebu, na izložbama Manesa (Prag 1903.) i Lade (Beograd 1904., Sofija 1906., Zagreb 1908., …), na brojnim izložbama grafike (Beč 1895., Zagreb 1912. i 1914., Lavov 1927.) te na izložbama jugoslavenskih grafičara u Zürichu i St. Gallenu (1926.).

Od 1901. godine nastanjuje se u Zagrebu te odlazi slikati diljem zemlje i Europe: u Split i Dubrovnik (1901.), na Plitvička jezera (1902. s F. Kovačevićem i T. Krizmanom), u Hrvatsko primorje, Kvarner te Gorski kotar (1903.  s Čikošem i Krizmanom), u Italiju, Švicarsku, Francusku, Belgiju, Njemačku i Austriju (1905. s M. Šenoom), u Italiju (1907. s O. Ivekovićem) te Bosnu (1908. s G. Pongratzom i E. Kulmerom). Osim slikarstvom i grafikom, bavio se plakatom, karikaturom i scenografijom. Surađivao je u humorističkome listu Satir (1901.) i u ilustriranju djela Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild te je radio ilustracije za sarajevski časopis Nada (od 1895.) i Semannov Zeitschrift für bildende Kunst u Leipzigu (1896./97.).

S B. Csikos Sessijom od 1903. vodio je privatnu slikarsku školu, koja 1907. godine prerasta u Privremenu višu školu za umjetnost i umjetni obrt, a zatim u Akademiju likovnih umjetnosti (1921.), na kojoj je radio kao profesor slikarstva i grafike do kraja života. Godine 1919. postao je redovitim članom JAZU. U razdoblju 1920. – 1928. bio je ravnatelj Strossmayerove galerije starih majstora – upravo je za njegova mandata preuređena galerija te je osmišljen novi stalni postav. Zajedno s Ljubom Babićem i Tomislavom Krizmanom utemeljio je 1919. godine Grafičku zbirku Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Retrospektivne izložbe priređene su mu u Umjetničkome paviljonu 1931. godine i ponovno 1990./1991. te u Galeriji Klovićevi dvori 2016.

Crnčićevo umjetničko djelovanje pripada temeljima razvoja hrvatske moderne likovnosti kraja 19. i prve polovice 20. stoljeća. Kao vrsni slikar krajolika Istre, Hrvatskoga primorja i Dalmacije jedan je od prvaka te tematike u nas. Crnčićeva posebna vrijednost ogleda se i u razvoju i popularizaciji moderne hrvatske grafike – kao prvi školovani grafičar na našim prostorima uveo je visoke standarde grafičkog nauka odgojivši generacije grafičkih umjetnika, među kojima se ističu T. Krizman, Lj. Babić, B. Šenoa, I. Benković, M. Krušlin i M. D. Gjurić.